BJESNOĆA

 

Bjesnoća je akutna, kontagiozna zarazna bolest, od koje mogu oboljeti sve toplokrvne životinje i čovjek. Ptice obolijevaju rijetko. Jednom kada se jave simptomi, bolest je bez iznimke, fatalna. Rezervoari bolesti mogu biti i domaće i divlje životinje, a glavnim rezervoarom bjesnoće u Evropi smatra se lisica, dok je za ljude glavni vektor bolesti – pas. Virus bjesnoće napada središnji živčani sustav i izaziva diseminirani negnojni polioencefalomijelitis.
Postoji i profesionalna sklonost, pa se bjesnoćom češće zaražavaju ljudi koji su u bliskom kontaktu sa životinjama, kao što su timaritelji, veterinari i sl. Najčešći izvor zaraze za ljude su psi, mačke, lisice, glodavci, šišmiši, a rijeđe konji, krave ili druge vrste sisavaca.

 

UZROČNIK

Rabies virus pripada redu Mononegavirales, virusima sa nesegmentiranim RNA genomom, virus je vrlo pleomorfan. Unutar ove grupe, virusi sa izgledom poput “metka” klasificirani su u porodicu Rhabdoviridae, koja uključuje najmanje tri vrste životinjskih virusa, Lyssavirus, Ephemerovirus i Vesiculovirus. Rod Lyssavirus uključuje Rabies virus, Lagos virus šišmiša, Mokola virus, Duvenhage virus, Europski virus šišmiša 1 i 2, te Australski virus šišmiša.
Genetskim istraživanjem može se zaključiti da je virus originalno potekao iz Evrope, te se proširio na Ameriku, Aziju i Afriku.
Ljudi i životinje zaraze se najčešće slinom bolesne životinje, najčešće ugrizom, no opisan je i inhalacioni put, te zaražavanje preko sluznica nosa, oka, usta…
Virus je izrazito neurotropan, te nakon ulaska u domaćina i možebitnog razmnažanja u okolnom tkivu, virus najvjerojatnije pasivno ulazi u živce, te aksonima ili ekstraneuralnim tkivnim prostorima “putuje” do mozga. Jednom ugnježđen u intervertebralnim spinalnim ganglijima, infekcija središnjeg živčanog sustava ne može se prevenirati niti amputacijom zahvaćenog uda. Leđna moždina inficira se preko dorzalnih živčanih korjenova. Širenje virusa u drugim organima odvija se aktivnim umnažanjem virusa u Schwanovim stanicama i aksonima perifernih živaca. Organi bliže središnjem živčanom sustavu budu brže i jače zahvaćeni. Ekstraneuralno virus se umnaža u epitelnom tkivu žljezda slinovnica i u kornei. Vezanje virusa na žljezde slinovnice i agresivno ponašanje pračeno griženjem, koje je izazvano virusnim djelovanjem na životinju – domaćina, maksimalno povećavaju šanse virusa da se prenese na novog domaćina.

 

ZNAKOVI BOLESTI U PASA I MAČAKA

Bolest se može javiti nakon perioda inkubacije od 9 dana pa sve i do godine dana. Zadnji zabilježeni slučaj u Velikoj Britaniji javio se nakon 6 mjeseci inkubacije, nakon što je životinja prošla 6-mjesečnu karantenu. Inkubacijski period ovisi o mjestu ulaska uzročnika u živce: što je mjesto udaljenije od mozga, duži je put koji virus mora proći do mozga, pa je i period inkubacije dulji. Uobičajeno trajanje inkubacije je 2-8 tjedana.
Klinički znakovi javljaju se u 3 stadija : prodormalni, ekscitacijski i paralitički, te u dva oblika, agresivni i tihi, a mogući su i drugi atipični oblici. Bolest traje 1-7 dana, a simptomi bolesti slični su u pasa i mačaka.

 

1. PRODORMALNI STADIJ

Na mjestu ugriza, odnosno ulaska virusa obično se javlja iritacija i svrbež, koji se može pojačati i do samomutilacije. Javlja se blago povećanje temperature, te blaži poremećaji svijesti, temperamenta i ponašanja. Životinje postaju neobično plašljive, nemirne i neposlušne, skrivaju se, grizu neobične predmete ili grizu na prazno. Već se sada može opaziti pojačano slinjenje i otežano gutanje. Pupile postaju dilatirane, te se usporavaju i očni refleksi. Može doći i do promjene glasa životinje. Ovaj stadij traje 1 -3 dana.

 

2. EKSCITACIJSKI STADIJ

Počinje se javljati agresija, prestrašenost, skrivanje, inkordinacija, dezorjentacija, hiperestezija, hipersalivacija, te fotofobija. Životinje često odlutaju od gazde, te besciljno lutaju, često napadaju druge životinje i ljude. Javlja se pareza pojedinih živaca, glas je promukao, gutanje je jako otežano, te je pojačano slinjenje. Ovaj stadij traje 1-2 dana.

 

3. PARALITIČKI STADIJ

Javljaju se paralize brojnih živaca, životinja je mirna, puno leži, javlja se paraliza larinksa koja otežava gutanje (nije toliko česta u mačaka), paraliza mišića donje vilice, jezika i očiju. Ubrzo nakon toga, javlja se kljenut trupa i udova, te se životinja više ne može micati. Dolazi do prestanka disanja i kome. Smrt se javlja nakon 3-4 dana.

 

TIHA BJESNOĆA

Vrlo je važno spomenuti tzv. “tihi” oblik bjesnoće, kod kojeg izostaju prva dva stadija, prodormalni i agresivni. U početku bolest tjelesna temperatura bolesne životinje jako je povećana, a kasnije je snižena. Životinja ima preplašen pogled i jako slini. Smrt nastupa za 2-4 dana. Simptomi nisu više tako karakteristični, te mogu otežati dijagnosticiranje.

 

ATIPIČNI OBLICI

Mogu se javiti kao gastroeneteritis, odnosno upala želuca i crijeva, a tek se pred smrt javlja paraliza. Mogući su i drugi atipični slučajevi.

 

DIJAGNOSTIKA
SIMPTOMATSKI

Klinička slika i anamneza su patognomonične. Problem mogu predstavljati tihi i atipični oblici bolesti, pa se točna dijagnoza postavlja post mortem.

 

PATOANATOMSKI

U razudbenom nalazu nalazimo neprirodan sadržaj želuca, zubi su skrhani, a sluznica usta erodirana. Sluznica želuca i crijeva upaljena je i prožeta erozijama, mjehur je zbog paralize jako pun. Limfni čvorovi su jako povećani. Mozak je edematozan, punokrvan, a moždane vijuge slabo izražene. Žljezde slinovnice vlažne su i natečene.

 

HISTOLOŠKI

U ganglijskim stanicama nalazimo acidofilne, okrugle ili ovalne, oštro ograničene tvorbe, koje su uvijek smještene intracelularno. To su inkluzijska, tzv. Negrijeva tjelešca. Smatra se da su ta tjelešca obrambeni mehanizmi stanica na navalu virusa. Nalazimo ih u dijelu mozga nazvanim Amonov rog, koji se nalazi u kaudalnoj trećini mozga. Nalaz Negrijevih tjelešaca je 100%-na potvrda dijagnoze, no ta tjelešca ne nalazimo uvijek, odnosno ne nalazimo ih u 25% biljojeda i 10-15% mesojeda.

 

LABORATORIJSKI TESTOVI

Standardni laboratorijski test za bjesnoću je direktna imunoflorescencija. Ovo je test koji je vrlo pouzdan i brz, te se provodi dugi niz godina. Test se zasniva na činjenici da se u tkivima životinja (mozak) zaraženih bjesnoćom nalaze antigeni virusa. Najvažniji dio testa su florescentno označena anti-rabies antitijela. Kada se ta označena antitijela inkubiraju sa moždanim tkivom životinje kod koje se sumnja na bjesnoću, ona će se vezati na antigen, što se vidi kao fluorescencija pod posebnim mikroskopom. Ako antigena nema, antitijela se ne vežu na ništa, te se postupkom ispiranja isperu, pa fluorescencija izostaje.
Drugi testovi kojima se služimo u dokazivanju bjesnoće su RVK (reakcija vezanja komplementa), elektronska mikroskopija, imunohistokemijski testovi (IHC), PCR (polimerase chain reaction) i drugi.

 

TERAPIJA

Liječenje se NE PROVODI kod životinja.

 

PREVENCIJA

Preventivne metode zaštite su jedine metode u suzbijanju bjesnoće. U svim razvijenim zemljama svijeta bjesnoća se suzbija po zakonu, pa je i cijepljenje obavezno. U nas je obavezno prvi put cijepiti štenad u dobi od 3 mjeseca starosti, a zatim svake godine u zakonski propisanom roku, koji traje od 1. siječnja do 31. ožujka. Svi vlasnici pasa koji svoje ljubimce ne cijepe do tog roka prekršajno odgovaraju. Cijepljene mačaka još nije zakonski obavezno, no preporuka je gotovo svih veterinara i zdravstvenih službi da se mačke koje izlaze iz kuće obavezno cijepe.
U nas se od cjepiva koristi “Rabikal” za sve životinje.
Osim cijepljena, druge metode prevencije su karantena, prosvjećivanje pučanstva, higijena živežnih namirnica i sl.

 

© Larissa Steinberger
(dr.vet.med.)