Savez felinoloških društava Hrvatske

Turska angora, kao i sve ostale dugodlake mačke potječe sa Srednjeg Istoka iz područja Armenije, Turske i Afganistana, predjela nekadašnje Perzije.
Originalno najvjerojatnije potječe od radne domaće mačke koju su imali Tatari. Kako su oni često migrirali, a zajedno s njima i njihove životinje, mačka se proširila po ostalim okolnim područjima.
Pretpostavlja se da je turska angora jedna od prvih dugodlakih mačaka koja je u 16 st. stigla u Europu. Na žalost, ne može se sa sigurnošću tvrditi je li doista turska angora, s mutacijom gena nositelja duge dlake, poslužila kao polazište uzgoja dugodlakih pasmina mačaka u Europi.
Turska angora privukla je pozornost prvi puta tada poznatog svijeta nakon povratka križara iz svetog rata s istoka, koji su je donijeli zajedno s drugim opljačkanim blagom iz rata.
U razdoblju 1620-1625 god, francuski poznavatelj mačaka Fabri de Peiresc uvezao je nekoliko čistokrvnih bijelih mačaka iz područja sadašnje Ancare. Mačići koje je on uzgojio davani su kao kućni ljubimci u najvišem plemićkom krugu Francuske. Jedan od njegovih prvih mačića dan je kao poklon višem francuskom državnom službeniku.
U 18. st., Louis XV, kao i Louis XVI i Maria Antoinetta bili su veliki ljubitelji cijele pasmine. Mnoge slike iz tog perioda pokazuju tursku angoru u različitim varijacijama boje: bijele, crne, kornjačevine, crvene itd.
Prvi pisani tragovi koji sadrže opis angore nalaze se u knjizi Hisstorie Naturell koja je napisana 1756.g. Ferdinand Henry u svojoj knjizi Mačke izdane 1856. god. opisuje prekrasne mačke na velikoj armenskoj visoravni u Erzeriť. Kasnijim istraživanjima Henry je potvrdio postojanje angore i u Kurdistanu.
Svijet ljubitelja mačka je do 1871. god. sve dugodlake mačke nazivao angorama. Tek je tada dokumentirano da postoje znakovite razlike između angora i perzijskih mačaka. Ova se razlika najviše očitavala u strukturi dlake, ali i u obliku glave i tijela. No, ova spoznaja nije sprječavala uzgajivače mačaka da do sredine 19. st. sve dugodlake mačke nesmetano pare međusobno.
Promjenu je unijela odluka engleskih uzgajivača da se službeno prizna samo atraktivnije pasmine perzijske i afganistanske dugodlake mačke. Angore su jednostavno zanemarili.
Tek je u 20. st., istodobno s programom očuvanja pasmine turske van, pokrenut i program turske vlade za očuvanje turske angore.
Osnovni cilj ovog programa bio je očuvanje angore nepromijenjena prvobitnog oblika u suvremenom čistokrvnom uzgoju.

Turska je angora mačka nježne građe (za razliku od turske van), poluduge dlake koja je na dodir svilenkasta i koja naginje valovitosti.
Zadnje su noge nešto duže od prednjih, a šape su vrlo sitne. I glava je nježnija, te brada manje izražena od turske van. Uši su velike, uspravne i postavljene visoko na glavi, a dugom dlakom urešen rep u kretanju nosi vodoravno.
Ove osobine koju angoru čine nježnijom u odnosu na tursku van rezultat su križanja sa sijamskim i orijentalnim mačkama koje nose gen za dugu dlaku.
Izvorna boja turske angore potpuno je bijela, ali pojava drugih boja s plavim, narančastim ili raznobojnim očima, posljedica su križanja s mačkama orijentalnog tipa.
Angore su poznate kao vrlo inteligentne, nježne i drage mačke koje su do krajnosti privržene svojem vlasniku.
Iako se u leglima često pojavljuju djelomično ili potpuno gluhi mačići, čini se da nakon odrastanja taj nedostatak ne utječe značajno na njihov život, koji se ionako najvećim dijelom odvija unutar sigurnih zidina stanova.
Danas se naravno takve mačke isključuju iz uzgoja.
U nas je uobičajeno govoriti za sve bijele dugodlake mačke da su angora, ali u biti razlike između takvih mačaka i čistokrvnih angora je ogromna.
Prava angora je elegantna mačka, a njezina svilena dlaka, iako duga, ne odaje svoju pravu duljinu zbog nedostatka poddlake koja daje onu karakterističnu punoću što je pasminsko obilježje perzijskih mačaka i brojnim - kod nas vrlo čestim – križancima domaće dugodlake i perzijske mačke.
Čistokrvnih turskih angora kod nas nema, a i u Europi su vrlo rijetke.