Persian

per

Osnovne informacije o pasmini

Priča se da su prve dugodlake mačke došle u Europu s karavanama iz Perzije (Irana) i Turske početkom 17. stoljeća. Tako je Talijan Della Valle ( 1586-1652) opisao mačke duge dlake koje je vidio u Rusiji i Afganistanu. Zapisao je da one izvorno pripadaju provinciji Chorazan u Perziji. Njegov točan opis glasi: „Oblikom i veličinom se ne razlikuje od obične mačke. Najljepša na njima je njihova dlaka, koja je ujednačeno siva preko čitavog tijela s izuzetkom tamnije dlake leđa i glave. Boja je nešto svjetlija po prsima i trbuhu. Dlaka im je sjajna, meka i svilenkasta i ponegdje stvara uvojke. Najljepši dio tijela je rep, veoma dugačak i prekriven dlakama duljine 12-15 cm. One ga šire i zabacuju iznad svojih leđa, poput vjeverica, a vrh repa podsjeća na perje. Izuzetno su pitome i Portugalci su ih prenijeli iz Perzije u Indiju.“  Della Valle je također zapisao da je imao četiri para ovih mačaka koje namjerava ponijeti sa sobom u Italiju.

Ovo je bio prvi pisani zapis o dugodlakim mačkama koje su doputovale u Europu iako se vjeruje da su te mačke putovale s istoka na zapad i ranije, da su ih prenosili još vikinzi, poslije križari i drugi trgovci i moreplovci. Poznato je da su se mačke vozile i na brodovima koji su putovali prema Americi kako bi ubijale miševe i štakore, te da su neke od njih također imale dugu dlaku od kojih su se potom razvile nove i drugačije dugodlake pasmine u Sjevernoj Americi.

Gotovo istodobno kada Della Valle donosi mačke u Italiju, Nicholas-Claude Fabri de Peiresc uvozi dugodlake mačke iz Turske u Franscusku, koje su stigle na francuski dvor, a potom i u Veliku Britaniju.

Tako su dugodlake mačke koje su to vrijeme došle u Europu, dobile nazive po mjestu od kuda su donesene; perzisjke po Perziji, a angora po Angori iz Turske. 1856.god.  znanstvenik Lotin de la Val opisujući angora mačku kaže da ju je pronašao i u Armeniji kao i u Kurdistanu, Billisu, Bayazitu pa i u Bagdadu gdje su puno više temperature, a što nije utjecalo na duljinu njihove dlake. Ustanovio je da je da su dugudlake mačke prilično rasprostranjene po Aziji iako su mačke u različitim predjelima gdje ih je pronalazio različito i izgledale. One koje su dolazile iz predjela Turske bile su većinom bijele i s kraćom, mekšom i svilenkastijom dlakom, dok su one iz predjela Perzije, Afganistana i Rusije bile krupnije građe s grubljim i gušćim krznom, uglavnom crne ili plave boje.

Mačke duge dlake su se širile Azijom, ali su se istovremeno širile i Europom. Sve češće su pristizale s putnicima i diplomatima  koji su na povratku iz dalekih zemalja svojim obiteljima donosili egzotične mačiće. Imati dugodlaku mačku postalo je stvar prestiža na većini dvorova i među plemstvom cijele Europe. Osim što su se uvozile, počele su se i uzgajati, pa i prodavati. Poznato je da je u tom ranom periodu kada se uopće spominju dugodlake mačke, te sljedećih dvjestotinjak godina došlo do međusobnih križanja tadašnjih „perzijskih“ i „angora“ mačaka  kao uostalom i s domaćim dugodlakim mačkama. Tek u 19.st. su poklonici mačaka počeli razdvajati tursku angoru od drugih dugodlakih mačaka koje su stizale iz Rusije i Perzije. U Velikoj Britaniji su ih nazivali „angorama“ ili „francuskim mačkama“, što se uglavnom odnosilo na bijele mačke. Bile su poznate još i „ruske“, „kineske“ i „indijske“ dugodlake mačke.

Prva službena izložba mačaka održana je u Londonu u srpnju 1871.god. i označila je početak naglog razvoja uzgoja i diferenciranja različitih pasmina i varieteta. Na toj izložbi su prikazane tzv. „istočnjačke“ mačke (angore i perzijske), „druge strane mačke“ (ruske i sijamske) i britanski varijeteti (kratkodlake i manx). Promotor prve izložbe mačaka Harrison Weir objavio je 1889.god. knjigu s prvim standardima mačaka u kojoj jasno razdvaja perzijsku i angora mačku: „Perzijske se razlikuju od angora, rep im je u pravilu dulji, oblika više nalik četki, podignut uvis, glava je prilično veća, s manje naglašenim ušima, premda one također trebaju imati čuperak na vrhu, dugu dlaku i biti srednje veličine.“

Prva priznata boja perzijske mačke bila je crna, no kako je kraljica Viktorija imala dvije plave perzijske mačke, uskoro je došlo do priznanja te boje kao i mnogih drugih varijeteta koji su brzo nastajali.

Općenito govoreći, razvoj pasmine kao i brojnost klubova perzijki i pojedinih primjeraka te mačje vrste u 19.st. rastao je enormnom brzinom. Redale su se izložbe, otvarale nove uzgajivačnice, pisali novi standardi i perzijska mačka je dobivala sve više svojih poklonika.

Nije bilo važno kako je nastala perzijska mačka, od kud potječe, što je bila prethodnica postojećem standardu itd., bilo je važno uzgojiti što ljepši izložbeni primjerak i po mogućnosti novu boju koja će se potom priznati u standardima.

No u to vrijeme razvoja fenotipa perzijske mačke znanstvenici tog doba  bavili su se podrijetlom dugodlakih mačaka jer ih je zanimalo kako na jednom području žive mačke koje su međusobno jako slične, ali jedne od njih imaju kratku dlaku, dok su druge dugodlake. Nicale su različite teorije koje se kasnije nisu održale, no uglavnom su se svodile na križanje domaće mačke s nekom od divljih pasmina mačaka. U to vrijeme je bila najpoznatija teorija o križanju dugodlake Pallasove mačke (Felis manul) i europske divlje mačke (Silvestris). No poslije se pokazalo da je to apsolutno nemoguće zbog velike različitosti u lubanjama, te da dugodlake mačke ne potječu od takvog međusobnog križanja.

Prema današnjoj općeprihvaćenoj teoriji, porijeklo perzijske i drugih dugodlakih mačaka objašnjava se mutacijom gena kod izdvojene skupine mačaka. Međusobno parenje učvrstilo je obilježje, a prva mutacija se najvjerovatnije pojavila u srednjoj Aziji. Onda se od tamo proširila diljem svijeta.

I tako danas mnogi ljubitelji mačaka kada pomisle na „čistokrvnu“ mačku s rodovnicom, prvenstveno pomisle na perzijsku mačku. Kako i ne bi kada gotovo po pravilu svojim „aristokratskim“ držanjem zahtijeva i nameće kraljevski tretman.

One su inteligentne, prilagodljive, mirne i blage što ih čini savršenim sustanarima i u stanovima i u kućama. Uglavnom se vežu za svoje vlasnike, miroljubive su i društvene. Dobro se slažu s ostalim ukućanima, bilo da se radi o ljudima ili drugim životinjama. Dok su mačići, vrlo su živahne i aktivne, no s odrastanjem postaju mirnije i povučene, prave mačje ljenčine koje sate i sate mogu provesti na omiljenom im mjestu. Obično nisu glasne, rijetko mijauču, osim u vrijeme tjeranja i vrlo diskretno daju do znanja koje su im potrebe. Sjajni su kućni ljubimci ukoliko želite nenametljivu, zanimljivu i odanu „mačju dušu“.

Tijekom godina standard se u mnogome promijenio. Perzijska mačka je postala puno kraća, s puno kraćim repom,kraćim nosom, glava i oči su okruglije, uši su malene i položene sa strane. Sve u svemu, postala je kratka, kompaktna i pomalo zdepasta mačka.

Preferira se potpuno otvoreni izraz lica, među uzgajivačima poznat kao „baby face“.

Standard

OPĆENITO:
veličina srednje velike do velike

GLAVA oblik:
okrugla i masivna, dobro proporcionirana, vrlo široke lubanje, čelo zaobljeno, obrazi puni i široki, nos kratak, širok, u cijeloj dužini sa naglašenim “stopom”, ali ne tupi, nosni otvori moraju biti otvoreni da bi mačka lakše disala.
Stop mora biti smješten po sredini između očiju, ne smije biti smješten iznad gornjeg ili donjeg kapka, brada snažna, jaka čeljust široka i snažna, izraz otvoreni.

UŠI:
malene, zaobljene na vrhu , po mogućnosti sa čupercima smještene nisko na lubanji i vrlo dobro razmaknute.

OČI:
velike, okrugle, otvorene, dobro razmaknute, izražajne i sjajne. Boja mora biti jasna kako je propisana za svaki varietet.

TIJELO:
mišićavo, zbito, na niskim snažnim nogama, ramena i leđa masivna, vrat kratak i snažan.

NOGE:
kratke, debele i snažne, šape velike i okrugle sa čupercima dlaka između prstiju.

REP EXO:
kratak i dobro obrašten, na kraju zaobljen.
PER:
kratak i kitnjast u proporciji s tijelom.

KRZNO EXO:
kratko, gusto, plišasto i mekano, ne smije biti prilegnuto uz tijelo.
PER: dugo , gusto svileno, dlaka tvori raskošni ovratnik
koji prekriva ramena i prsa.
Priznate boje su : bijela, crna , plava, čokoladna, lila, crvena, krem; kornjačevine; srebrene zlatne; dimaste; sa uzorkom u kombinaciji sa bijelim (van, harlekin, bikolor), s oznakama. Detaljan opis nalazi u EMS kodama.

GREŠKE:
malene, slabe, predugo tijelo, predebele, uska prsa, previsoke noge, deformacije prsne kosti, svaka deformacija lubanje, zubala, nekorektan zagriz, premaleni nosni otvori, stalno isplaženi jezik, progenija, svaki oblik očiju koji nije okrugao, suzne oči, prevelike uši, previsoko smještene uši, prekratko krzno kod PER, premalo podkrzna kod EXO/PER, predugi rep, prešiljati vrh repa, lom na repu.

Bodovi

GLAVA 25
OČI – boja 15
TJELO 25
KRZNO 30
KONDICIJA 5