Osnovne informacije o pasmini

Turska van mačka potječe iz područja oko jezera Van u istočnoruskoj pokrajini u Anatoliji (nekad Turskoj), ali im se pradomovina proteže na područja nizine oko jezera, tj. na Gruziju, Irak, Iran, Azerbejdžan i Armeniju.

Prvi zapisi o turskim van mačkama pronađeni su na rezbarijama hetitskog nakita. U doba rimskog osvajanja ovih predjela, likovi turske van mačke bili su omiljeni motiv na pečatima, ornamentima, čak na zidovima armenskih crkava. Dovoljan je dokaz  da se Rimljanima sviđala ova prekrasna pasmina mačaka koja je živjela i uspješno se razmnožavala u predjelu s tako surovom klimom kao što je Turska. Postoje povijesni dokazi da je čak jedna rimska legija kao znak na svoj ratnički stijeg stavila upravo tursku van mačku.

Pozornost dvaju britanskih turista, ljubitelja mačaka, na proputovanju kroz Tursku zaintrigirale su izgled i narav autohtonih turskih van mačaka koje su često viđali tijekom putovanja. Sa sobom su ponijeli izabrani uzgojni par i po povratku kući počeli su s ciljanim uzgojem.

Tijekom idućih 15 godina stalno su se uvozili novi primjerci iz njihove pradomovine s prostora oko jezera Van da bi se postavila stabilna osnova uzgoja pasmine.

Pasminu tursku van 1969.god. službeno je priznala britanska udruga mačaka OCCF da bi samo nekoliko godina poslije službeni standard pasmine prihvatila i većina ostalih  felinoloških organizacija uključujući i FIF-u.

Prvi uzgojeni primjerci turske van imale su na sebi žute do izrazito crvene mrlje, iako su izvorne mačke pretežno bile bijele boje s crnim mrljama na glavi i repu.

Da bi vratili prvobitne crne oznake, trebalo je uključiti u uzgoj primjerke s izvorno crnim oznakama. Osamdesetih se godina nekoliko nizozemskih uzgajivača uputilo u područje pradomovine turske van, međutim autohtone mačke su tada već potpuno izgubile crne oznake i bile potpuno bijele.

Ovaj je neuspjeh doveo do pokretanja ciljanog uzgoja od strane turske vlade s malobrojnim primjercima izvorne boje u zoološkom vrtu u Ankari, a također pod pokroviteljstvom stručnjaka s Poljoprivrednog fakulteta.

Na sreću osobine turske van mačke, koje u tim područjima žive već tisućljećima nisu se izmijenili osim što su izgubile mrlje po glavi i repu. Tako se nije promijenila ni urođena sklonost prema plivanju, osobina koja ih izdvaja u svijetu mačaka. Sklonost prema vodi nije neka novostečena osobina, jer su u armenskim narodnim pjesmama opjevani događaji vezani za mačke i ribare.

Turske van mačke spadaju u skupinu većih čistokrvnih mačaka. Prema standardu masa mužjaka iznosi 6-8 kg dok je masa ženke nešto manja, od 4-5 kg. Na prvi pogled možda i ne izgleda tako, ali nema onoga koga nije iznenadila masa mačke koju je primio u ruke. Ta je pojava rezultat velike količine razmjerno teških mišića. Život u prirodi i prirodna selekcija stvorili su vrlo snažnu mačku s izraženim prsnim košem i kukovima što uvjetuje široko postavljene dugačke stražnje noge.  Glava tih mačaka je široka i u skladu je sa snažnim tijelom. Jagodice glave su izražene, a nos je (iz profila) srednje dužine. Na ocjenu ljepote znatno utječe odnos veličine nosa i umjereno široke uši. Standard propisuje da niti jedan dio glave ne smije biti previše izražen.

Dlaka mačke do starosti 5-6 mjeseci kratka je, a nakon toga poluduga. Dlačni je pokrivač tako gust, da je i u vodi praktički nepromočiv, pa prigodom plivanja, hladno voda ne dodiruje kožu. Osobito dug rep mačke, koji je stalno u pokretu, posebno je bogato prekriven dlakom.

Standard priznaje razne varijetete pasmina, ali kod svih obojene mrlje na bijelom tijelu moraju biti ograničene na predjele glave i repa.

Turske van mačke su vrlo inteligentne i navikle da kontroliraju svoju okolinu. Ako su zadovoljne postaju mazne i razigrane, a u suprotnom ili u uvjetima nepoznata okoliša, pravi su majstori za «brzo nestajanje».

Mnogi su organizatori izložbi mačaka ovu osobinu turskih van mačaka iskusili na vlastitoj koži. Kako u pasminsku osobinu spada i vrlo nizak prag boli, sposobnost brza bijega pokazat će i kad ugleda injekcijsku iglu u ruci veterinara, te će u maniri najvještijeg čarobnjaka naprosto nestati.

Tuđa bol ih također čini nesretnima. Bolesnog će vlasnika ili prijatelja nježno lizati i čak će pokušati donositi komadiće hrane da olakša boli bolesnika. Ova im je osobina osobito omiljena kod ljudi i jedan od najvažnijih razloga za rast popularnosti pasmine.

Budući da su nastale i formirale se u divljini, lovački su instinkti turske van mačke vrlo izraženi te se držanje preporučuje svima onima koji više vole aktivne i pametne lovce, nego mačje pospance.

U Hrvatskoj na žalost nemamo uzgajivača turske van mačke iako su one zbog svoje ljepote i neobične mačje inteligencije u svijetu prilično popularne.

Standard

GLAVA:
oblik kratak tupi trokut,nos srednje dug i ravan,brada snažna.

UŠI:
velike dobro obraštene, široke na osnovi, lagano zaobljenih vrhova. Uši izvana moraju biti bijele boje, a sa unutarnje strane ružičaste. Smještene su vrlo blizu, visoko i uspravno na lubanji.

OČI:
velike, ovalne lagano ukošene. Boja može biti plava, boja ambre, te raznobojne jedno plavo drugo boje ambre. Očni kapci su obrubljeni ružičastom bojom.

TIJELO:
dugo, vrlo snažno, mišićavo, srednje teško, snažnog vrata.

NOGE:
srednje dužine, šape okrugle i nježne sa čupercima dlake među prstima.

REP:
srednje dugačak, obrašten, na trtici ima mrlju u boji koja pokriva cijeli rep, može biti blijedo prugasta.

KRZNO:
poludugo, nježno i svileno, bez podkrzna. Boja krzna je vapneno bijela bez tragova žućkaste boje. Na licu ima dvije mrlje u boji razdvojene bijelom lisom-prugom.
Nosno ogledalo i jastučići na šapama su ružičaste boje.
Neke mačke imaju više sitnih nepravilnih obojenih mrlja po tijelu,ali to se tolerira ako je mačka dobra u tipu. Često su mrlje više prugaste nego jednobojne. Priznate boje su: crna, plava, crvena i krem, kornjačevina i iste sa tigrastim uzorkom.